Černe mlake na Ivanščici – mjesto gdje se okupljaju copernice

U ovim jesenskim danima vodimo vas u jedan sasvim drugi svijet, u mistični svijet coprnica: ‘zločestih’ teta o kojima su vam sigurno pripovijedale vaše bake. Priče o coprnicama sigurno ste slušali kao mali. Možda su vas i zaintrigirale, no rijetki su u njih povjerovali.

U koje god zagorsko selo da se uputite starije žene reći će vam da su coprnice postojale i da su radile zlo blagu (čitaj: kravama, konjima, svinjama…) i ljudima na koje su bacale čari i navukle na njih kojekakvih bolesti. Žene su to koje bi sklopile savez s vragom i morale činiti zlo ljudima.

Takve priče i dandanas intrigiraju maštu znatiželjnika. Mi vas vodimo u Černe mlake, mjesto koje je od davnina slovilo za sastajalište coprnica i to ne samo zagorskih coprnica, već iz cijelog svijeta o čemu pak kruže i legende o kojima ćemo nešto kasnije. Černe mlake nalaze se na planini Ivanščici na visini od 873 metra. Spomenimo i kako je Ivanščica visoka 1060 metara.



Jedna od najpoznatijih legenda kaže da se tamo oko ponoći kupaju coprnice. Riječ je o maloj čistini gdje se nalazi močvara, odnosno muljevito tlo. Stariji puk znao je pripovijedati da tamo dolijeću vještice s Kleka da okupaju svoje grješno tijelo. Ima i logičnih objašnjenja, a to je da su ljudi na tom mjestu sami iskopali grabe i palili ‘vuglenicu’, jer se to ne smije bez vode i zato je voda postala crna. Pisanih podataka o tom mjestu ne možete naći, osim usmenih predaja starijih ljudi, pa smo se mi dali u potragu i čuli stvarno zanimljive pričice.

Evo što nam ispričali ljudi iz različitih sela podno Ivančice.

Majica – Copernica

Priče iz loborskog kraja

-A, čujte, za te Černe mlake ljudi su govorili da je sastajalište coprnica. Tak su pripovijedali stari ljudi koji su gore prije rušili drva i delali drveni ugljen. Znali su gore i noćima spati i onda su pripovedali kako su gore videli kojekakva svjetla i da su bile često oluje. Bilo je tu puno verzija priča. Susedi su pak pripovedali da su bili u Bosni za vrijeme I. Svjetskog rata i upoznali jednu staru neurednu, zmazanu babu, a svega je imela: rakije, mesa, vina… A oni su bili gladni i kod nje su našli utočište. Ta babica koja je prema njihovom opisu bila ružna, baš kak prava coprnica pitala ih je odakle su. Oni su odgovorili da iz Zagorja. Pa baka pita otkud točno. Mladići odgovore iz Zlatara. Opet ona znatiželjno da li baš iz Zlatara. Na kraju su rekli da su iz Lobora, a ona njima na to da je ona često u Černim mlakama. Pitala ih je da li su im poznate Martinušove hruške u Loboru. Naravno da su im bile poznate.  Tam smo mi mnogo teleta ispekle, rekla je ta ženska  – ispričao nam je jedan Loborec. Vjerovalo se, kaže on, da ukoliko je krava bila bređa, a nije uspjela zadržati tele, da su ga uzele coprnice.

Priča iz budinščinskog kraja

U selu se rodilo dijete kojemu su po cijelom tijelu rasle dlake i stalno se plakalo dan i noć. Iako staro četiri mjesec dječak uopće nije rastao. Žene u kući složile su se da je dijete netko ocoprao. Otac kao glava obitelji  u takvo nešto nije povjerovao, pa su ženske hodale jednog iscjeliteljici u Hraščinu-Trgovišće po pomoć. Dala im je neki napitak u kojem su prale dijete svaku večer i dijete je ozdravilo. Na kraju je i otac povjerovao u njihovu moć.



Priča iz belečkog kraja

-Par muškaraca iz jednog belečkog sela  s  konjima je išlo s Ivanščice gdje su rušili po cijeli dan drva.  Jedan od njih, Štef je usput stal kod svog kuma koji ga je zval na kupicu vina, no Štef je odgovoril da je umoran i da ne bu s konjima dugo stal na cesti i prešel doma spat. Drugo jutro u štali imel je kaj videti. Konj je preko noći smršavil i izgledal kao da bude uginul – prepričala nam je jedna baka. Pomoć su tražili i kod veterinara koji im je rekao da im on nemre pomoći i da pomoć potraže negdje drugdje. Otišli su k nekoj ženski u Hraščinu koja je ‘zmešala’ karte i rekla ženi: ”Vaš gazda je stal na cesti, došla je ženska i napravila svoje,  ocoprala ga’.  Nosili su k njoj dlaku od konja i još nekaj, ne sjećam se više kaj su pripovedali. Ta ženska im je dala napitak kojim su oni konja škropili i masirali mu noge i konj je ozdravil –  prepričala je baka i nastavila drugu priču koja nas je pak začudila, ali i nasmijala.

Bomboni iz 9 fara za ozdravljenje

–  Jedna je žena vu našem selu bila hude betežna i onda je njezin muž otišel k jednoj ženski koja je znala pomoći kada su coprale coprnice. Rekla je zabrinutom mužu da mu betežna žena mora pojesti osam bombona koje treba kupiti u dućanu u devet fara (župa). Kak u dućanu nemreš kupiti jedan bombon, moral je kupiti osam paketića.  Kad je te bombone pojela, ozdravila je – zanimljiva je priča koju smo čuli u belečkom kraju. Doznajemo i kako je svako selo imalo svoju coprnicu i znalo se tko su te ženske. Na koji način su coprale nisu znali reći, ali je bilo popularno raditi ‘stolček’ od Lucije do Badnjaka na kojeg kad ste stali u Crkvi na polnočku i mogli ste vidjeti koje žene su coprnice jer su bile okrenute od oltara. One bi vas tada vidjele, pa ste morali bježati van kako vas ne bi zgrabile. Spasiti vas je mogao samo mak kojeg ste posolili ili potok preko kojeg ste morali preskočiti i te iste coprnice nisu vam mogle više ništa. Svi naši sugovornici čuli su za Černe mlake. Naposljetku smo se i mi uputili na destinaciju vještica, koje su u našem zagorskom kraju zovu isključivo coprnice.



Do Černih mlaka umjesto metlom, autom

Na zletiše coprnic uputili smo se autom, jer su nam mještani rekli da se može do gore i to strmim makadamskim putem s loborske strane. Nismo imali vodiča, pa smo se malo i izgubili, ali tek nakratko. Stali smo u najudaljenijem selu Jakopići pod Ivančicom gdje živi svega troje ljudi. Stanemo u selu i vičemo: ”Dobar dan, ima li koga!”Pojavi se baka koja nam ljubazno objašnjava kojim putem možemo do vrha Ivančice.



Sva sreća nismo zalutali. Doznajemo da je baka stara 86 godina, ali je još uvijek bistra i okretna. Kad smo je pitali za Černe mlake rekla je da je čula za njih, ali ne zna gdje su točno. Pozdravljamo vitalnu baku i krećemo dalje strmim putem u potragu za najpoznatijom lokacijom coprnica. Vozimo se lagano, vozimo i opet pomislimo da smo se izgubili. Zovemo načelnika Lobora koji nam pojašnjava put. Nismo pogriješili. Vozimo se, vozimo…

Na sreću naišli smo na jednog mladića koji je rušio drva, a koji nam je pokazao put do cilja. I napokon dolazimo na čistinu i vidimo tablu na kojoj piše Černe mlake. Ulazimo u šumu. Unutra drveni stolovi, klupe za sjesti, pepeo po čemu zaključujemo da su ovdje izletnici pekli roštilj. A, evo i crne mlaka s nešto blatnjave vode.  Nismo se prestrašili. Dobro, bio je i dan.  Ne znam da li bi išla po noći gore. Mislim da ne. Nakon upoznavanja lokacije, krećemo natrag. Ne moram vam pričati da smo natrag došli puno brže.

Pri samom kraju puta, ali još uvijek izrazito strmom, zaustavila nas je jedna baka i zamolila da joj odnesemo neku kuvertu susjedi koja živi malo niže od nje. Baka ne može zbog bolesnih nogu dole, a susjeda gore. Naravno baki smo učinili uslugu. Kad smo pitali baku da li je čula za Černe mlake i da li vjeruje u coprnice i nismo dobili jasan odgovor. Pitala je i ona nas da li vjerujemo u coprnice. Odgovorimo da ne, a ona će nam na to: ‘Ako ne vjerujete, ne morete ih ni vidjeti’.



Zaintrigirala nas je misao ove loborske babice. I još jedan savjet koji smo dobili putem. Bolje vjerovati, nego iskusiti na vlastitoj koži. Da li vjeruje u coprnice ili ne, isključivo je osobna stvar svakog pojedinca, no ove priče su stvarno zanimljive i bude maštu. Sad, ili Zagorci imaju ‘vraški’ dobru maštu ili ipak coprnice postoje.

Izvor: Zagorje.com

Taška – Copernica