Mladi Varaždinec Lovro Vujnovac napustio fakultet i posvetio se izradi gitara i ostalih drvenih predmeta

lovro_vujnovac



Mladi Varaždinac Lovro Vujnovac, odustao je od fakulteta i radi ono što voli. U spavaćoj sobi napravio je prvu gitaru, a u tri godine dogurao je do radionice u kojoj samostalno izrađuje ‘drvena čuda’.

Nalazimo se u radionici Lovre Vujnovca, nedaleko od Šeste osnovne škole Varaždin. Prostor naizgled ima oblik umjetničke galerije, osjeća se miris drva i piljevine, s različitih strana vidi se povezanost s glazbom, ponajprije s alternativno-rockerskim predznakom. Vani je par stupnjeva iznad ništice, a unutra možda koji stupanj više.

Uskoro shvaćamo da je ovo više od ‘radione’, mjesta na kojem se obavlja težak posao za koji je potrebno imati mnogo strasti, volje i ljubavi. Tri godine traje ‘posao života’ mladog Varaždinca koji nam je ispričao kako je odustao od fakulteta da bi se bavio onime što voli.

Lovro Vujnovac osnovao je tvrtku Lola guitars, a nedavno smo diljem društvenih mreža imali priliku upoznati i DrevoŠto je ustvari Drevo? 

– Drevo je brend nastao od drvenih ostataka gitara. Ostatke mi je bilo žao baciti pa sam počeo raditi stvari prvenstveno sebi, poput kuhača, daski, pepeljara, štafelaja. Imam podijeljeno da se stalno radi nešto novo i nikad ne ponavljam istu stvar, a najviše volim raditi manje stvari od drva.


Ali nisi s time počeo. Naime, zanimljivo je kako si se iz fakultetskih klupa doslovno u jednom danu prebacio na drvodjelstvo.

Dosta sam se mučio na fakultetu i osjetio sam da nije to – to. Dugo sam razmišljao što volim, što znam raditi i od čega bih želio živjeti jednog dana. Nešto što me ispunjuje i veseli. I onda sam jednog dana predao prazan ispit na fakultetu i na putu za doma kupio sve alate i dva komada drva koje sam mogao za ušteđevinu. U spavaćoj sobi dva mjeseca kasnije nastala je gitara – govori nam Lovro Vujnovac te nastavlja:

Nikad prije nisam eksperimentirao s drvom, ali sviram gitaru od devete godine pa sam imao iskustvo kako bi gitara trebala zvučati, izgledati, a uz to sam ih i servisirao. Sve to pomoglo mi je u onome što sam 2018. godine započeo. Shvatio sam da mi je svaki dio gitare prošao kroz ruke i rekao si: ‘Pa ne može biti tako teško napraviti gitaru’.

Lola Guitars
Lola Guitars

Gdje si se mogao učiti, educirati i usavršavati? 

Kod nas nema puno prilika za učenje preko edukacija ili nekih radionica. Navodno su uveli smjer glazbalar na Strukovnoj školi. Samouk sam, išao sam korak po korak, a mnogo mi je pomogao i Željko Tkalec koji je s proizvodnjom gitara počeo nekoliko godina prije mene.



Iako radionice te vrste ne postoje ili ih kod nas nema, sam si održao svojevrsnu edukaciju u P4? 

To je bila ‘Tišlarija’. Radili smo namještaj od paleta. To je možda nekako najlakše objasniti, a kako sam netom prije radio na paletama, činilo mi se pogodno za prenijeti ljudima. Radili smo stolove i stolice od paleta i recikliranog drva te kuhače i pepeljare. Stolovi i stolci nalaze se sada u P4, a ostale stvari polaznici su si uzeli doma.

 

U redu, ali tvoja prva ljubav što se tiče izrade od drva su gitare. Kako se nastavila ta priča nakon što si napravio prvu?

Do sada sam izradio desetak gitara, najviše koristeći orah. Zašto orah? Sviđa mi se zvuk, prekrasno izgleda i volim obrađivati orah jer je jako kvalitetno i zahvalno drvo. Zasad sam uspio nabaviti sva vrsta drva koje sam želio. Od ebanovine, zebrana, ljubičastog i crvenog drva… Uspije se nabaviti. Za instrument i drvo vrijedi ona stara: ‘Što starije, to bolje’. Kada čujem gitaru, razumijem o kojem se drvu radi, bez obzira na elektroniku. Jednostavno treba imati izučeno uho. Sviranje gitare mi mnogo pomaže u poslu s pravljenjem gitara. To je kao da automehaničar nikad nije vozio auto, a krene ga popravljati.

 

Zanimaju te stari zanati. Vidiš li se u još nečemu, osim u drvodjelstvu?

Drvo ima toliko široku primjenu da bih do kraja života mogao otkrivati nove vrste poslova u drvu. Željezo mi je tvrdo i hladno, a za plastiku ne trebam posebno navoditi zašto se njom ne želim baviti. Našao sam se u drvodjelstvu.



Sudeći po radionici, posla u ovo doba itekako ima? 

Ljudi svašta trebaju (smije se Lovro Vujnovac). Uz gitare, tu su kućice za festivale, gazišta za stepenice za jahtu, drvene podloške za display, daske za rezanje svih kombinacija… Koristim prirodna drva u bojama tako da ništa ne farbam. Rijetko radim za svoju zalihu, a posla ima.

Lola Guitars
Lola Guitars

Varaždincima koji imaju svoj glazbeni Penthouse studio u Zagrebu napravio si i posebnu sobu. O čemu se tu radilo? 

Radio sam gluhu sobu. Oni imaju prostore gotovo u centru Zagreba u stambenoj zgradi pa im je trebala dobra izolacija, odnosno trebala im je soba u sobi. Napravio sam ju od sloja gumenih čepova, OSB ploča, drvenih okvira s kamenom vunom, OSB-a pa guma i knaufa na kraju. Takvi zidovi su naslonjeni na vanjske i izvana se gotovo ništa ne čuje. Odnosno kada se unutra svira, vani se čuje kao da netko pokraj tebe prolazi sa slušalicama na ušima. To je samo jedan od većih projekata, uz razne ograde, stolove, veće namještaje… A sve to radim sam, govori Lovro Vujnovac.



Već si nekoliko puta mijenjao mjesto rada, odnosno prostor koji ti služi za obradu drva. 

Promijenio sam četiri radionice, ako se računa i prva – moja soba. Prostor za rad uvijek je muka za pronaći. Prije ove lokacije u Ulici Dragutina Rakovca bio sam u centru grada. Smatram da sam tamo napravio najveći napredak u svom poslu, ali mi je ponestalo mjesta za rad i sve materijale koje sam imao.



Kako je tekla procedura s otvaranjem obrta, točnije tvrtke. 

Počelo je dolaziti sve više posla. Godinu dana sam pokušao otvoriti obrt, ali nisam mogao jer nisam imao struku. To se sve vuklo godinu dana. Zatim sam prelomio i odlučio otvoriti tvrtku jer onda nije problem struka, samo su veća davanja državi. Klasična birokracija. Trebao sam završiti školu koja ne postoji ili se zaposliti u struci, kod nekoga raditi gitare, a toga baš i nema u svakoj ulici. Najkraći proces za otvaranje, po takvome, trajao bi devet godina. Tada mi se dogodila jasna matematika za firmu, kroz dva mjeseca sam sve otvorio i počeo raditi. Naravno, sve to ima svojih minusa, ispada skuplje, ali eto… Ima i dobrih stvari. Pomogli su poticaji za samozapošljavanje. S tim sam si opremio većinu radione.



Osim što sve radiš sam, vodiš računa i oko financija, nabave, dostave, komunikacije s naručiteljima. Uz taj ludi ritam posljednje tri godine, što su ti želje za dalje? 

Jednog dana ne znam gdje se vidim. Kada sam počinjao nisam ni približno mogao misliti da ću biti tu gdje sam sad, a nije mi niti malo dosadilo to što radim. Generalna želja je da imam svoj prostor i prilagodim ga svojim zahtjevima. Uvijek se teško prilagoditi prostoru koji nije namijenjen poslu koju obavljam. Borba jest, ali ide.

 

Izvor: Varaždinski.hr